Crkva Gospe od Milosti koja se nalazi tik do Memorijalnog centra ”Faust Vrančić” povezuje dva velikana hrvatske povijesti – Fausta Vrančića i Dragutina Antuna Parčića. Iako su obojica na otoku Prviću tijekom života proveli relativno malo vremena, trag koji su ostavili i danas je živ i obogaćuje generacije.
U Prvić Luku franjevci trećoredci glagoljaši dolaze 1461. godine i osnivaju samostan s crkvom Gospe od Milosti. Naziv glagoljaši prvi put je upotrijebljen godine 1483. upravo za franjevce trećoredce u Prvić Luci. Nažalost, samostan, a s njime i bogata biblioteka, izgorjeli su gotovo do temelja 1884. godine pri čemu je doslovce u prah i pepeo pretvoren velik broj glagoljskih crkvenih knjiga, župnih matica i drugih spisa. Ovu crkvu je u oporuci za svoje vječno počivalište odabrao znameniti Faust Vrančić, hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup, rođen je u Šibeniku 1551. godine, a umro u Veneciji 1617. godine.
Tijekom života Parčić je boravio na relativno malom broju mjesta, a među njima ubraja se i otok Prvić. Prvo valja spomenuti otok Krk kao njegov rodni otok na kojemu se ističu tri lokacije: rodno mjesto Vrbnik, grad Krk u kojem je u dva navrata radio kao tajnik trećoredske franjevačke provincije te samostan Glavotok za koji je bio posebno vezan. Glavotok je bilo mjesto presudno za njegov životni put, kamo se utjecao u teškim trenucima života i vraćao kad se htio odmoriti i opustiti. U Zadru je proveo najveći broj godina školovanja, a veliki grad mu je pružao mogućnosti za svekoliki osobni napredak. Na obližnjem otočiću Galevcu kod Preka na Ugljanu bio je gvardijan franjevačkog samostana. Posljednjih 26 godina života proveo je kao kanonik Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu gdje je tiskanjem glagoljskog misala hrvatske redakcije starocrkvenoslavenskoga jezika ostvario svoje životno poslanje. Parčić je u samostanu u Prvić Luci živio tijekom posljednje godine svoga školovanja i tu je na Uskrs 1855. godine održao mladu misu. Godine 1859. također je boravio na otoku Prviću u svojstvu župnika. Te je godine došlo do razdvajanja župa. Sve do sredine 19. stoljeća na otoku je bila jedna župa sa sjedištem u Prvić Luci koju su vodili fratri glagoljaši. No, kako su Šepurine rasle i brojem stanovnika nadmašile Prvić Luku, pojavila se potreba za formiranjem posebne župe. Razdvajanje župa započelo je još 1830. godine, a do potpunog odvajanja došlo je 12. prosinca 1859. godine. Nakon toga Parčić odlazi za predstojnika Franjevačkog glagoljaškog samostana na otočić Galevac (Školjić) kod Preka na otoku Ugljanu. U Šepurinama se njegovim odlaskom gasi glagoljaška služba Božja, a mise se počinju služiti na latinskom do 1920. godine, da bi se potom ponovo počelo glagoljati, sve do liturgijske reforme 60-ih godine prošlog stoljeća i obvezatnog prelaska na živi narodni jezik u bogoslužju.
Za Prvić Luku i 1859. godinu vezuje se i nastanak njegovih prvih datiranih fotografija. Iako se tijekom desetljeća vizura mjesta znatno promijenila, sa sigurnošću se može utvrditi da su snimljene iz centra sela prema Jazu i Donjoj bandi.
Najveći dio svoga života i svojih nastojanja Parčić je posvetio staroslavenskom jeziku i to kao istraživač glagoljske književnosti i organizator tiskanja glagoljskog misala. Puni naziv mu je Rimski misal slavenskim jezikom, a poznat je i kao Parčićev misal. Tiskanje navedenog misala bilo je Parčićevo životno djelo, plod njegova višegodišnjeg rada u koji je uložio mnogo truda, vremena i znanja. Parčićeva je zasluga što je napravio odmak od rusificiranih tekstova starijih tiskanih misala i u svoj misal vratio hrvatsku redakciju crkvenoslavenskog jezika. Prvo izdanje Rimskog misala koje je Parčić uredio i pripremio za tisak izašlo je 1893.godine, drugo već 1896., a treće 1905., tri godine nakon njegove smrti. Važno je istaknuti da se jedan primjerak drugog izdanja nalazi u župnom uredu. Osim što je danas u javnosti poznato najmanje primjeraka drugoga izdanja, svega 12 komada, specifičnost ovog primjerka je u tome što se u njemu nalazi posveta koju je vlastoručno ispisao Parčić, darujući misal prijatelju i kolegi Dinku Šulini, u znak zahvalnosti za njegovu svesrdnu pomoć prilikom tiskanja misala.
Kaže se da jedna slika vrijedi koliko tisuću riječi. Nadam se da će ove dvije fotografije barem malo približiti svu ljepotu Parčićevog misala i njegovog tiska.
Ovu dvojicu hrvatskih velikana razdvajaju stoljeća. Što osim Prvić Luke povezuje Fausta Vrančića i Dragutina Antuna Parčića?
Obojica su već u ranim dječačkim danima odskakala od ostale djece po bistrini. Srećom po obojicu, imali su bliske rođake koji su prepoznali njihove talente i bili u mogućnosti povući ih na školovanje izvan njihovih rodnih mjesta. Obojica su kasnije bili svećenici, obojica članovi hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu, obojica tvorci rječnika, obojica osobe izuzetno širokog obrazovanja i upornosti. Onako kako se Vrančić bavio tehnikom i izumima, tako se Parčić bavio očuvanjem glagoljice i tiskanjem glagoljskih knjiga. Vrančiću glagoljica sigurno nije bila posvemašnja nepoznanica. Prvić Luka je bila žarište glagoljaške kulture. Jedan od Faustovih najbliskijih prijatelja, Ivan Tomko Mrnavić, koji se od Fausta oprostio govorom na njegovom sprovodu, i sam je bio glagoljaš i u Šibeniku početkom 17. stoljeća voditelj sjemeništa za glagoljaše u kojem je obuka trajala tri godine.
Često se pitam u kojem bi smjeru teklo očuvanje i promicanje glagoljice da je Faust Vrančić imao prilike temeljito se upoznati s tim krasnim pismom u svom najranijem djetinjstvu, prije odlaska u svijet i da se njime nastavio služiti tijekom života.
S druge strane, otok Prvić kao da se budi iz stoljetnog sna, ponovo otkriva glagoljicu i vraća je u svoje okrilje. Pruža nam se prilika potaknuti zanimanje šireg kruga čitatelja, stanovnika i turista za glagoljicu i hrvatsku kulturnu baštinu, a od Prvića opet napraviti glagoljaško središte kakvo je bio nekoć.
Autor teksta: Mirna Lipovac