U potrazi za Faustom po Veneciji i Padovi - 1.dio

Nakon uspješnog predavanja „Stisak ruke Leonarda da Vincija i Fausta Vrančića“, drugog po redu organiziranog u suradnji s Kulturnim domom, iz pogranične smo se Gorizije vlakom uputile u Veneciju. Grad u kojem je Faust živio u tri navrata, da bi na kraju u njemu i umro. Šetajući po turistima zakrčenoj Veneciji, moram priznati da je bilo prilično izazovno slijediti Faustov trag. Venecija njegova vremena prekrivena je slojevima čak četiri stoljeća koja nas dijele. U Faustovo  doba turizam se svodio na hodočašća, a danas se cijela Venecija svela na turizam, do te mjere da se za sljedeću godinu najavljuje uvođenje naplate samog ulaska u grad. 

Screenshot (331)_Easy-Resize.com
Ivana Skočić i Zlatka Rodin iz Memorijalnog centra „Faust Vrančić“

Za bolje razumijevanje važnosti centra moći tadašnje Serenissime, svakako je bilo potrebno posjetiti bizantsku baziliku sv. Marka koja se sva ljeska u mozaicima i pozlati te grandiozno remek djelo gotičke arhitekture – Duždevu palaču. Budući da je Faust slovio za religioznog čovjeka lako ga se može zamisliti kako se moli u mističnoj atmosferi bazilike Svevišnjem za pomoć oko provedbe svojih genijalnih zamisli u djelo.

Bazilika sv. Marka

Naime, na projektu dovođenja pitke vode i izgradnje fontani na trgu sv. Marka Faust je zaista radio, iako projekt nikad nije realiziran. U njegovom kapitalnom djelu Machinae novae, u tehnici bakroreza prikazana je i slavna bazilika, a o samom izumu Faust u objašnjenjima kaže sljedeće:

Venecijanski zdenci

Nema niti jednog grada u cijelom svijetu, koji bi se mogao usporediti s Venecijom, koja je k tome, jer je sagrađena usred mora, posvuda prolazna s kopna i s mora. Osim toga, ukrašena je javnim i privatnim građevinama, da joj niti jedan grad nije ravan, pa joj dakle ništa ne manjka za ukras i ljepotu osim zdenaca sa živom slatkom vodom, kakve imaju drugi gradovi na kopnu, koje još do sada nitko nije mogao načiniti. Stoga, približno od prije tisuću dvije stotine godina, to jest od prvog vremena njezinog podizanja, ovu priliku i ukras nije nikada mogla imati. Nakon dugog razmatranja ove stvari, držim da sam našao sredstvo kojim se to, nakon odstranjivanja svih zapreka, može lako ostvariti.

Ako pažljivije promotrimo sliku primijetit ćemo na njoj i podnožje zvonika sv. Marka. Zvonik je visok 98 m, a njime se 1609. godine poslužio Galileo Galilei za demonstraciju svoga teleskopa. No, poslužio je zvonik i za nešto drugačije demonstracije. Engleski biskup i polihistor John Wilkins u svom djelu Matematical Magic iz 1648. bilježi testiranje skoka, ali ne navodi identitet skakača, točnu godinu skoka niti druge detalje. Je li za taj skok bio odgovoran naš Faust – autor prvog tiskanog nacrta funkcionalnog padobrana i povremeni stanovnik grada na lagunama? Faust zna i zagonetno se smiješi  dok kroči preko trga sv. Marka prema Duždevoj palači. Tamo ima drugog posla. Mora predati molbu za patentnu povlasticu za neke od svojih izuma, točnije pila i mlinova. Naime, manje je poznato da je Faust još za života, mnogo prije negoli je pred samu smrt objavio zbirku izuma Machinae novae, imao prihode koje su mu donosili njegovi patenti odobreni od strane mletačkog dužda. Venecija je već 1474. donijela najstariji poznati zakon o patentima, a Faust koji je uz filozofiju studirao i pravo, bez sumnje je bio dobro upućen u način podnošenja molbi.

No, postajali su razlozi intimnije prirode zbog kojih se Faust „motao“ oko Duždeve palače. Kako saznajemo iz Faustove korespondencije sa stricem Antunom, Faust je dogovarao brak s kćerkom jednog tajnika Vijeća desetorice. Ime Faustove supruge bilo je Maria Zarensis, a brak je navodno sklopljen 1578., dok je stričevo pismo ranije datacije – iz 1572. Je li Maria Zarensis bila Venecijanka s kojom je imao duge zaruke ili do vjenčanja s kćerkom tajnika nikad nije ni došlo, pa se Faust okrenuo prema našim krajevima u potrazi za suprugom, još uvijek nije poznato. 

Screenshot (335)_Easy-Resize.com
Duždeva palača

Ono što zasigurno znamo iz iste te prepiske jest činjenica da je stric Antun imao čvrst stav po pitanju ženidbe svojih nećakinja, Faustovih sestara s Mlečanima. „Mi se sigurno nikad nećemo složiti da se naše nećakinje sparuju s mletačkim plemićima. Pa oni su vaši gospodari: jednaki niti hoće niti mogu biti!“, pisao je stric nećaku. Je li Antun imao jednak stav i po pitanju brakova muških članova obitelji ne možemo znati, iako u pismu Faustu priznaje kako taj brak nije prilika koju treba odbaciti, ali ga savjetuje da bude oprezan da ne bi upao u zamku.

U venecijanskim se knjižarama Faust opskrbljivao knjigama za vrijeme svojeg studija u Padovi, a venecijanskim je tiskarima povjerio tiskanje svih svojih knjiga u kasnijim fazama života. Giovanni Alberti i Niccolo Moretti ugledni su mletački tiskari kod kojih su otisnuta Faustova djela, no do točnih lokacija njihovih tiskara nismo zasad mogle doći.

Svega par koraka od Duždeve palače završava sestiere San Marco i počinje Castello – venecijanska gradska četvrt u kojoj su stoljećima živjeli i radili ljudi naših krajeva. Pod Duždevom palačom već počinje Riva degli Schiavoni – nazvana po Hrvatima s istočne obale Jadrana koji su još od ranog srednjeg vijeka imali jake trgovačke veze s Venecijom, što je vremenom dovelo do stvaranja velike zajednice doseljenika, najviše s područja Dalmacije. Oni su, kao što je bilo uobičajeno u to vrijeme, poput ostalih sličnih grupa osnovali svoju bratovštinu, čiji je rad venecijansko Vijeće desetorice odobrilo 1451. Posvećena je svetom Jurju i sv. Tripunu, a puno joj ime glasi Scuola Dalmata dei santi Giorgio e Trifone. Bratovština djeluje i danas, u istoj renesansnoj zgradi, no njeno članstvo čini nešto drugačija vrsta Dalmatinaca od one koji su je osnovali – radi se mahom o esulima.

Bratovština sv. Jurja i Tripuna / Scuola Dalmata dei santi Giorgio e Trifone - na slici lijevo
Vittore Carpaccio: Sv. Juraj ubija zmaja (tempera na drvu 141x360 cm, 1502. g)

1979. darovnicom posljednje grofice Ivanović, Bratovština postaje i vlasnikom palače koja nosi prezime obitelji, a nalazi se svega par metara niže od same zgrade Scuole. U njoj su se smjestili arhiv, biblioteka i muzej posvećen Dalmaciji, u sklopu kojega se čuva i lijeva ruka s Tommaseovog spomenika u šibenskom parku, koji je rastaljen nakon oslobođenja Šibenika 1945.

Spomen ploča posvećena Šibenčaninu Tommaseu nalazi se u sakristiji same Scuole, dok spomenik koji je Venecija podigla njemu u čast krasi trg Campo Santo Stefano. Ono što u Scuolu privlači ljubitelje umjetnosti iz cijelog svijeta devet je slika čuvenog renesansnog slikara Vittorea Carpaccia, koje je Bratovština naručila u vrijeme kad je ovaj već uživao ugled. Slike ilustriraju legende o trima zaštitnicima Bratovštine: Sv. Jurja, Sv. Tripuna i Sv. Jeronima. Kakve je kontakte imao naš Faust s članovima Bratovštine – nije nam poznato. Članovi Bratovštine uglavnom su bili pučani – trgovci, obrtnici, pomorci, rjeđe plemići koji su se zbog svog statusa kretali u višim društvenim krugovima i imali drugačije interese od običnog puka.

Barjak Bratovštine
Arhiv Bratovštine - za daljnja istraživanja pozvoniti na donje zvono
Nekadašnja crkva Sv. Provola na veduti Venecije - Jacopo de Barbari, 1500.

No, svega dvije ulice i jedan most dalje smjestio se slikoviti venecijanski trgić Campo San Provolo. Na njemu smo zastale popiti odličan espresso i okrijepiti se s nogu cicchettijima u jednom od tipičnih venecijanskih bacaroa – tradicionalnih vinskih barova, u kojima se može prezalogajiti, a neizostavne su dnevne postaje svakog Venecijanca. Ispostavilo se da baš ovaj bacaro u koji smo zasjele, imena Risorto, ima kultni status. Uz zvuke klasika rock glazbe upijale smo atmosferu trgića na čijem se mjestu sve do 19. stoljeća nalazila crkva San Provolo, na čiji se  jedini ostatak – gotički portal, naslanja zgrada ovog bacaroa. Crkva je srušena te su sve  njene relikvije prebačene u stotinjak matera udaljenu crkvu sv. Zaharije te se na njenom mjestu danas nalaze stambene zgrade.

Tu se nalazila i kuća Jeronima Jubetea, kapelana crkve sv. Provola u kojoj je Faust Vrančić, na samrti sastavio dodatak svojoj oporuci gdje traži da nakon smrti njegovo tijelo bude prevezeno brodom i pokopano na otoku Prviću. U toj je istoj kući, naš Faust, 20. siječnja 1617. godine napustio ovaj svijet, točno 20 dana nakon što je napunio 66 godina života. Njegovo se tijelo u drvenom sanduku u koji je, također po oporučnoj želji, stavljena metalna kutija s njegovim tiskanim djelima i jednim rukopisom, zaputilo kroz kanal pogrebnom gondolom do luke u kojoj je galijom prebačeno do rodnog kraja.

Autor teksta: Zlatka Rodin

Gotički portal nekadašnje crkve San Provolo

Memorijalni centar

"Faust Vrančić"

Ulica I 1a

22233  Prvić Luka

otok Prvić

All rights reserved Memorijalni

centar "Faust Vrančić" 2019.

NEWSLETTER

Prijavite se na naš newsletter i

budite u toku s našim najnovijim

događanjima.

PRIJAVI SE

PRATITE NAS

KONTAKT

Projekt je sufinanciran iz
pretpristupnih fondova EU