Što se jelo na Prviću u Faustovo vrijeme? - 1. dio
Sažetak predavanja Zlatke Rodin povodom 24. EMA-e na temu (PRE)HRANE održanog u MC „Faust Vrančić“, 11. svibnja 2019.
Memorijalni centar „Faust Vrančić“ svake godine sudjeluje u EMA-i (Edukativna muzejska akcija Hrvatskog muzejskog društva) – nekad radionicama, nekad predavanjima. Ove godine zadana tema manifestacije – (PRE)HRANA – stavila nas je pred novi izazov – vrlo opsežno područje povezati s temom našeg Centra, ali i sa samim otokom Prvićem; istražiti i interpretirati što se jelo na otoku Prviću u Faustovo vrijeme.
Budući da za razliku od, primjerice, Zrinskih, Vrančići kao i niti jedna druga dalmatinska plemićka obitelj nemaju tako detaljne zapise o poljoprivredi, voćarstvu, stočarstvu, transportu i konzerviranju hrane, niti sačuvane obiteljske kuharice – trebalo se domisliti kako rekonstruirati plemićki i pučki stol toga vremena. Literature na tu temu, bar što se tiče područja Dalmacije, baš i nema u izobilju, tako da je trebalo krenuti od osnovnih spoznaja o renesansnoj i novovjekovnoj kuhinji te u ono vrijeme dostupnim namirnicama.
Do Kolumbovog otkrića Amerike 1492., koje je označilo početak Novog vijeka, mnoge namirnice nisu bile poznate u Europi, a za većinu njih trebalo je proći podosta vremena da iz kolekcija europskih botaničara nađu put do svakodnevne primjene na stolu. Uglavnom, većinu s tog popisa u startu možemo eliminirati i staviti sa strane još koje stoljeće te se posvetiti onome što se u Dalmaciji jelo od davnina.
Na kraju srednjeg vijeka Crkva je označila 210 dana u godini kad se smjelo jesti meso, a 150 dana u godini bili su propisani dani posta tj. nemrsa. Naravno da su plemići, i kad je o ribi i o mesu riječ, dobivali bolje „bokune“. Znanstveni radovi na temu prehrane kroz povijest kažu da su siromašniji uglavnom konzumirali konzervirano, usoljeno i dimljeno meso te iznutrice. Teletina, divljač i perad kao što su guske, fazani, te najomiljenija renesansna ptica kopun (uškopljeni pijetao koji se uzgajao samo zbog mesa) bile su namijenjene bogatima, dok su svinjetina i govedina bile prikladne i za seljačke trbuhe. Ovakva hijerarhija namirnica ogledalo je društvene hijerarhije, plemići su, dakle, preferirali namirnice udaljenije od zemlje (bliže nebu), a ono što je raslo u zemlji ili obitavalo na njenoj površini bilo je prikladnije za siromašne. No, razgraničiti pučki od plemićkog stola nije uvijek jednostavno jer su tradicionalno skromne namirnice bile jednako drage plemićima kao i pučanima – barem ono što je činilo osnovu mediteranske prehrane – o čemu zorno svjedoči i korespondencija obitelji Vrančić.
Priča o plemićkom, ali i pučkom stolu Faustova vremena zapravo je nikad ispričana priča o renesansnim ljetnikovcima šibenske aristokracije na otoku Prviću. Postoje mnogi povijesni zapisi koji svjedoče o brojnosti i raširenosti takvih zdanja po cijelom otoku te o njegovanju kulture ladanja. Prvić – otok Faustova djetinjstva i odabrano posljednje počivalište, hranio ga je za studentskih dana u Padovi, o čemu nam govore pisma koja su razmjenjivali članovi obitelji. Tako Antun Vrančić svom bratu, Faustovom ocu Mihovilu, pišući o Faustu, 1569. godine nabraja otočne delicije: “Bit će dobro ako mu i dalje budete slali masline, smokve i srdele, ribe u hladetini i više takvih vaših primorskih poslastica; on je doista predragi sin. Ali zašto za mene, Vašeg brata i dobročinitelja, već toliko mnogo godina iz vašeg mora i prekrasnih polja i otoka nema ničega – to bih volio da mi kažete!“
Ribu su na stolove plemića dopremali lokalni ribari, a masline i smokve ubirali težaci – stalni žitelji otoka u službi otočkih gospodara. Maslina, smokva i srdela – sveto trojstvo hraniteljicâ Dalmacije, bile su, sudeći po ovakvim pismima, jednako drage pripadnicima svih slojeva.
No, sljedeće pismo unosi nam u priču mnogo luksuzniju namirnicu. U veljači 1564. Mihovil piše bratu Antunu u Požun (današnja Bratislava) kako mu šalje sjeme artičoke iz njihova vrta u Prviću, za vrt Antunove požunske palače. Hedonist i pasionirani vrtlar Antun, čijim je osobnim grbom dominirao rog obilja, zasigurno je bio oduševljen poklonom. Gotovo da i nema namirnice koja bi bolje mogla prikazati razliku između pučkog i plemićkog stola. Njena konzumacija ne puni trbuh već je hedonistička i gurmanska, a šibenski su je plemići objeručke prihvatili nakon što je preko Firence i Venecije ponovno otkrivena Europi poslije stoljeća zaborava. Iz bilježnica korčulanskih općinskih blagajnika 16. i 17. stoljeća vidljivo je da je artičoka bila među omiljenijim povrćem u Dalmaciji. Artičoka nam se još jednom pojavljuje kod Vrančićevih, ovaj put u vidu botaničke ilustracije, na naslovnici Govora na pogrebu Fausta Vrančića Ivana Tomka Mrnavića. Vidimo je i na alegoriji Ljeta, oslikanu kistom Giuseppea Arcimbolda, umjetnika koji je u voću i povrću ovjekovječio Rudolfa II. Habsburškog – cara i kralja kojem je naš Faust služio u Pragu više od dvadeset godina. Arcimboldova djela možemo smatrati vrijednim umjetničkim svjedočanstvima o zastupljenim namirnicama toga vremena.
Artičoka je bila zvijezda ovoga predavanja, a u istom se tonu nastavilo kada sam govornicu ustupila Mariu Šmitu, vlasniku istoimenog OPG-a i imanja Puntarski dvori u Prvić Šepurini, čiji proizvodi pod brandom Natura škoj nose oznaku kvalitete Hrvatski otočni proizvod – oznaku koju mogu dobiti samo proizvodi koji su rezultat otočne tradicije, a koji potječu s ograničenih otočnih lokaliteta i rade se u malim serijama. Njegov OPG se najvećim dijelom bavi proizvodnjom prirodne kozmetike, dok na svom imanju upravo otvara prezentacijski centar otočnih proizvoda. Gospodin Mario upoznao je publiku i sa šepurinskom tradicijom proizvodnje kvalitetnih alkoholnih pića, čije su putove utabali legendarni Romano Vlahov i Nikola Skroza Makario.
Šmitovim likerom od prvinske artičoke nazdravili smo prije zakuske u poznatoj prvinskoj gostionici „Mareta“ gdje je zvijezda predavanja ujedno postala i zvijezda jelovnika, a kako i ne bi u ovo doba godine, u omiljenoj kombinaciji ovoga kraja, s bobom, „bižima“ i koromačem – po šibenski. Tom je jelu, s osvrtom na povezanost Vrančićevih i artičoke, Veljko Barbieri posvetio jednu od emisija njegova poznatog serijala Jelovnici izgubljenog vremena, kada se i prošetao do ljetnikovca u Šepurinama.
Što nam je Faust o (pre)hrani rekao kroz svoje knjige – možete pročitati u drugom dijelu članka.
Autor teksta: Zlatka Rodin
Memorijalni centar
"Faust Vrančić"
Ulica I 1a
22233 Prvić Luka
otok Prvić
All rights reserved Memorijalni
centar "Faust Vrančić" 2024.
NEWSLETTER
Prijavite se na naš newsletter i
budite u toku s našim najnovijim
događanjima.
PRIJAVI SE
PRATITE NAS
KONTAKT
- +385 (0)91 524 0739
- +385 (0)22 448-128
- ravnateljica@mc-faustvrancic.com
