Neki običaji uvijek ostaju isti – kao što je danas uobičajeno da roditelji iz provincije šalju svojoj djeci hranu autobusom, primjerice u Zagreb, tako su i Faustovi roditelji slali „malome“ u  Padovu dalmatinske delicije – masline, smokve, srdele i ribu u hladetini. Na to je Antun u dalekoj Ugarskoj bio silno zavidan jer su mu, kako u pismima kaže, odavno prestali slati namirnice iz rodnog  kraja.

Faust je od desete do osamnaeste godine živio u Požunu gdje mu je stric stolovao, tako da su se imali prilike dobro upoznati. Iako su Antuna silne državničke obveze sprečavale da provodi više vremena s nećakom, nema sumnje da su razvili prisan odnos. Ako bismo Faustove požunske godine nazvali „život sa stricem“, onda bi ove padovanske slobodno mogli nazvati „život sa stričevim bukvicama“. Već pred prvi Faustov padovanski Božić dolazi do još žešćih sukoba između strica i nećaka, ponovno vezano za neumjereno trošenje novca. Okidač je bila prepirka između Fausta i „pratitelja“ mu Janosa koja je zapravo bila očekivana kulminacija u tom inače lošem odnosu. Stric odlučuje smanjiti pritisak u financijskoj česmi no pred sljedeće ljeto već popušta i odobrava mu sredstva za kupnju ljetne odjeće i obraća mu se mnogo nježnijim tonom: „Premda sam rastrgan premnogim poslovima i iscrpljen troškovima; kad je o tebi riječ, nikad neću biti spriječen poslom, nikad u oskudici, ako marljivo nastaviš s učenjem…“

Iz Antunove službene korespondencije doznajemo da je stric već poduzeo određene korake kako bi Faustu osigurao prvo zaposlenje, točnije crkvenu funkciju. Vjerojatno je htio da Faust u svakom smislu nastavi njegovim stopama, no srce je Fausta kasnije ipak povelo put obiteljskog života. Svećenstvu će pristupiti tek kao udovac.

1571. umire Faustov otac Mihovil. Obitelj u Šibeniku tako ostaje bez svoje glave, pa se majka Katarina i sestre Klara i Marijeta sele Faustu, najstarijem sinu. Obitelj sljedećih par godina živi u Veneciji, gdje Faust razmišlja o braku s mletačkom plemkinjom. Posljednji spomen studiranja i učenja nalazi se u Antunovom pismu od srpnja 1571. U studenom iste godine još uvijek se piše o financiranju, da bi zbog rupa u ionako nepotpunoj korespondenciji sljedeće Antunovo pismo bilo ono iz veljače 1572.u kojem se najviše piše o obiteljskim odnosima i poslovima. Antun mu i tu spočitava dokonost, nepostojanost, lakomislenost i mladenačku rapuštenost. Kako je moguće da je osoba takvih karekternih osobina izrasla u jednog od najvećih hrvatskih velikana, čovjeka velike političke moći, briljantnog izumitelja i općenito svestranog humanista? Odgovor možemo pronaći upravo u Faustovu Životu Antuna Vrančića kojeg je napisao nakon stričeve smrti. U njemu navodi kako je Antunov ujak, biskup Ivan Statilić, koji je na sličan način skrbio o obrazovanju i karijeri svojih nećaka Antuna i Mihovila, kao i Antun o Faustovoj, bio iznimno strog, čak do granica okrutosti, u svom ophođenju prema mladom Antunu. Faust je to pripisivao utjecaju ugarskog običaja strogog odgoja mladih plemića, stoga ne čudi da je i Antun primjenjivao isti model „okrutne ljubavi“ na svom omiljenom nećaku želeći ga tako očvrsnuti, istodobno se boreći s bojazni da nadobudni mladić „ne otprhne prije nego ojača krila“.

Posljednjim padovanskim pismom završavamo s ovom fazom Faustova života i opraštamo se s Padovom, gradom u koji su još od srednjeg vijeka svetom Anti hodočastili brojni naši sugrađani i zemljaci. Nasuprot Faustova Sveučilišta ispijamo kavu u kavani Pedrocchi koja je već dva stoljeća kultno okupljalište studenata, intelektualaca i pisaca, u nadi da će nas put ponovno dovesti ovamo.