Faustovim tragovima po Veneciji i Padovi - 2. dio

ili
Kako smo po Padovi tragale za visokim, tamnokosim Dalmatincem
s ožiljkom na čelu i na koje smo još Šibenčane naišle

Autor teksta: Zlatka Rodin

Na kraju prvog dijela ovog putopisnog članka Faust je iz Venecije galijom zaplovio put posljednjeg počivališta, dok smo se nas dvije također rastale od Venecije i vlakom se zaputile do obližnje Padove – grada Faustove mladosti. Venecija, naime, sve do 19. st. nije imala vlastito sveučilište, dok se ono u Padovi, jer se nalazi na području Veneta, a tada kao dio Mletačke republike, smatralo mletačkim sveučilištem.  Inače, Sveučilište u Padovi osnovali su prije skoro osam stoljeća, točnije 1222. profesori koji su se odmetnuli od bolonjskog sveučilišta. Od poznatih osoba tu su studirali Nikola Kopernik, Torquato Tasso, Carlo Goldoni, pa čak i slavni zavodnik Giacomo Casanova, dok je Galileo Galilei najpoznatiji među predavačima. „Studirao“ je tu i jedan slavni fiktivni lik – doktor Luigi iz serijala Malo misto ponosio se činjenicom da je „studente di Padova“.

Arkade nad atrijem Sveučilišta u Padovi (lijevo) i Anatomski teatar (desno)

Prva postaja našeg kratkog izleta u Padovu bio je, naravno, Pallazo Bo –  povijesno sjedište Padovanskog sveučilišta od 1439.  U njemu je 1595. izgrađen prvi anatomski teatar u svijetu u kojem su se u početku obdukcije radile rijetko i u tajnosti kako bi se izbjegli problemi s Crkvom. Već u samom atriju palače nailazimo na tragove naših zemljaka – zidovi i svodovi pod arkadama atrija urešeni su grbovima prefekata, a mnogi od njih nose imena plemića naših krajeva.

Zbog pripadnosti Šibenika Mletačkoj republici uobičajeno je bilo da imućniji Šibenčani studiraju u Padovi, tako da Faust nije bio ni prvi Šibenčanin ni  prvi član svoje obitelji koji je ovdje stekao naobrazbu. Što se Vrančićevih tiče, Faustov otac Mihovil i stric Antun obojica su započeli studije ovdje, ali ih je ujak Ivan Statilić kasnije povukao u Beč i Krakov. Prvi zabilježeni šibenski student u Padovi bio je stanoviti Rainaldo di Sebenico 1407. godine. Doktorat iz kanonskog prava tu je stekao pjesnik Juraj Šižgorić, a studirao je tu i Faustov zet, povjesničar Dinko Zavorović.

Na Padovanskom sveučilištu diplomirala je prva žena u povijesti. Elena Lucrezia Cornaro Piscopia dobila je 1678. godine titulu „Magistra et Doctrix Philosophiae“, dok je prva Šibenka koja je studirala ovdje bila Miriam Pasini, kći Josipa Pasinija i Katarine Lukšić, koja je sa Zagrebačkog sveučilišta 1941. prešla u Padovu skupa sa svojim bratom Domenicom. Oboje su studirali  medicinu i kirurgiju.

Jedan od grbova rektora Sveučilišta

Dva su se Šibenčanina talijanskih prezimena posebno istakla među padovanskim studentima. Obojica su završila svoje studije iste 1822. godine, jedan je doktorirao pravo, drugi medicinu i kirurgiju. Prvi je Niccolo Tommaseo, kojeg smo na ovom putovanju već susrele u Veneciji, a drugi Roberto Visiani. Za Tommaseom su u Padovi ostale brončana bista i ploča na Sveučilištu te spomen-ploča na kući u kojoj je kao student stanovao. Bio je plodan književnik, mletački ministar prosvjete te kontroverzna ličnost po pitanju svojih političkih stavova.

Spomen-ploča koju je Visiani postavio u čast tzv. Goetheovoj palmi u Botaničkom vrtu

Roberto Visiani na padovanskom je sveučilištu bio redovni profesor botanike te ravnatelj Botaničkog vrta više od 40 godina, sve do svoje smrti. Ne samo da je za Visianijeva djelovanja Botanički vrt doživio svoj procvat u svakom smislu, naš je Roberto još i dokazao da je vrt osnovan 1545. dekretom mletačkog Senata u svrhu upoznavanja studenata botanike s ljekovitim biljem, što ga kiti titulom najstarijeg živućeg botaničkog vrta na svijetu. Posjetiti Botanički vrt posebno je iskustvo unutar doživljaja Padove jer je ta zelena kontemplativna oaza u potpunosti izolirana od okoline, kako takvom vrtu i priliči. Pokraj tzv. Goetheove palme, petstogodišnjakinje okružene staklenikom, nalazi se ploča s imenom našeg Roberta, koji ju je tako zaštitio. Visiani je slovio kao jedan od najistaknutijih botaničara Europe, a rodnom je Šibeniku i domovini Dalmaciji dao trajnu počast svojim kapitalnim djelom Flora Dalmatica u tri opsežna toma. Od svojih je sredstava financirao obnovu i proširenje šibenske bolnice, pa ne čudi da mu se rodni grad odužio imenujući po njemu gradski perivoj.

Osim Šibenika kao rodnog grada i Padove kao mjesta gdje su studirali, Tommaseo i Visiani imaju još pokoju dodirnu točku s našim Faustom. Faust i Tommaseo sastavljači su rječnika – Faust petojezičnog, a Tommaseo talijanskog rječnika sinonima i rječnika talijanskog jezika, dok s Visianijem Faust dijeli istu posljednju želju – biti pokopan u rodnom kraju. Kako su Faustovi ostaci putovali iz Venecije na Prvić, tako su i Visianijevi, najvjerojatnije istim putem, putovali iz Padove do Šibenika, na groblje sv. Ane podno tvrđave sv. Mihovila, gdje leže u grobnici s natpisom Flora Dalmatica dekoriranoj floralnim motivima. Zanimljiva je činjenica kako njih trojica dijele i istu ulicu u rodnom gradu – kuća Vrančićevih za koju se pretpostavlja da je ujedno i Faustova rodna kuća nalazi se svega par koraka od Tommaseove i stotinjak  od Visianijeve rodne kuće – u blizini samostana sv. Frane.

Pogled iz Botaničkog vrta na zvonike bazilike sv. Ante Padovanskog

Mladi Faust je u Padovu, po nekim navodima, pristigao kao sedamnaestogodišnjak 1568. godine, iste godine kada je prvi suncokret zasađen u Botaničkom vrtu. No prvi Faustov dokumentirani trag nalazimo u potvrdi rektora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Padovi od 14. travnja 1569. kojom se dokazuje njegov status studenta prava, a u njoj nailazimo i na jedan zanimljiv podatak o Faustovom fizičkom izgledu. Naime, rektor Fausta opisuje kao Dalmatinca s ožiljkom na čelu (Faust Verantius Dalmata habens cicatricem in fronte). Dakle, po Padovi slijedimo tragove visokog, tamnokosog Dalmatinca s ožiljkom za kojeg bi zanimljivo bilo znati kako ga je i gdje „zaradio“.

Osim rektorove potvrde, o Faustovom su nam studentskom životu zasad jedini izvor pisma koja su izmjenjivali Faust i stric Antun, njegov mecena. Stric je, preko svojih veza i poznanstava već bio pripremio teren za Fausta u Padovi, a kao sistem kontrole, pod krinkom prestiža odredio mu je „vrlo čestita ugarskog mladića, iz dobre kuće i obrazovana, da bude u njegovu društvu, radi većeg ugleda.“ Dotični Janos Joó, istovremeno je održavao prepisku s Antunom kao i Faust; njihova pisma Antunu i Antunova njima putovala su zajedno, ali su bila znatno drugačijeg sadržaja, jer je Janos, kao Antunov „špijun“, za zadatak imao do u tančine opisivati Faustove aktivnosti. Obitelj je u mladog Fausta ulagala velike nade, a stric Antun i značajna novčana sredstva da bi ga se tek tako moglo pustiti bez nadzora u jedan studentski grad prepun iskušenja. Stric je Faustu odabrao studij, diplomatskom lukavošću nagovorio već ostarjelog padovanskog profesora Faseola da ga primi pod svoje okrilje, a da bi ga sigurno otisnuo u nepoznate mu vode mletačkog visokog društva osigurao mu je poznanstvo s Giacomom Superanzijem, mletačkim plemićem i nekadašnjim poslanikom u Turskoj, kojeg je Antun poznavao iz svojih diplomatskih misija.


Potvrda rektora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Padovi o upisu Fausta Vrančića

Najranije datirano pismo Faustu Antun počinje s pohvalama sjajnom početku školovanja, sve boljem sastavljanju pisama i zadovoljstvom činjenicom da ga profesor hvali, da bi do kraja pisma biranim riječima u osamnaestogodišnjem momku ubio svaku želju za napredovanjem u sviranju lutnje. Od „dosad baš nisam uočio da si vičan skladanju i pjevanju…“ pa sve do „pripazi svakako da se u domovinu ne vratiš kao filozof, govornik, liječnik ili pravnik nego kao frulaš, gajdaš i citraš“ bile su rečenice kojima ga je upozoravao. Faust je, naime, za vrijeme studija u slobodno vrijeme svirao lutnju i pisao stihove na latinskom, no nijedno od to dvoje nije mu išlo bolje od prosjeka, što ne čudi ako znamo da je polje u kojem je našao svoje ostvarenje bilo ono koje pripada znanosti i tehnici, gdje je izraženija upotreba sasvim suprotne moždane polutke.
Nisu prošla niti tri mjeseca od Faustova dolaska u Padovu, a Antun se već obrušio perom i tintom na nećakovu rastrošnost, prvo se žaleći bratu Mihovilu, a potom očitavajući bukvicu samom Faustu. Kori ga zbog traženja novca za skuplju odjeću i više knjiga nego što ih može razumijeti te da pretjeruje kad zbog učenja drži predavanja u krugu prijatelja, i to najbogatijih. U tom istom pismu spominje se i famozni kaput od kunovine u kojeg je Robert Knjaz, u epizodi Hrvatskih velikana posvećenoj Faustu, obukao današnje padovanske studente.

Student Faust s lutnjom (ilustracija Dijane Kočice u slikovnici Marijane Borić)

Neki običaji uvijek ostaju isti – kao što je danas uobičajeno da roditelji iz provincije šalju svojoj djeci hranu autobusom, primjerice u Zagreb, tako su i Faustovi roditelji slali „malome“ u  Padovu dalmatinske delicije – masline, smokve, srdele i ribu u hladetini. Na to je Antun u dalekoj Ugarskoj bio silno zavidan jer su mu, kako u pismima kaže, odavno prestali slati namirnice iz rodnog  kraja.

Faust je od desete do osamnaeste godine živio u Požunu gdje mu je stric stolovao, tako da su se imali prilike dobro upoznati. Iako su Antuna silne državničke obveze sprečavale da provodi više vremena s nećakom, nema sumnje da su razvili prisan odnos. Ako bismo Faustove požunske godine nazvali „život sa stricem“, onda bi ove padovanske slobodno mogli nazvati „život sa stričevim bukvicama“. Već pred prvi Faustov padovanski Božić dolazi do još žešćih sukoba između strica i nećaka, ponovno vezano za neumjereno trošenje novca. Okidač je bila prepirka između Fausta i „pratitelja“ mu Janosa koja je zapravo bila očekivana kulminacija u tom inače lošem odnosu. Stric odlučuje smanjiti pritisak u financijskoj česmi no pred sljedeće ljeto već popušta i odobrava mu sredstva za kupnju ljetne odjeće i obraća mu se mnogo nježnijim tonom: „Premda sam rastrgan premnogim poslovima i iscrpljen troškovima; kad je o tebi riječ, nikad neću biti spriječen poslom, nikad u oskudici, ako marljivo nastaviš s učenjem…“

Iz Antunove službene korespondencije doznajemo da je stric već poduzeo određene korake kako bi Faustu osigurao prvo zaposlenje, točnije crkvenu funkciju. Vjerojatno je htio da Faust u svakom smislu nastavi njegovim stopama, no srce je Fausta kasnije ipak povelo put obiteljskog života. Svećenstvu će pristupiti tek kao udovac.

1571. umire Faustov otac Mihovil. Obitelj u Šibeniku tako ostaje bez svoje glave, pa se majka Katarina i sestre Klara i Marijeta sele Faustu, najstarijem sinu. Obitelj sljedećih par godina živi u Veneciji, gdje Faust razmišlja o braku s mletačkom plemkinjom. Posljednji spomen studiranja i učenja nalazi se u Antunovom pismu od srpnja 1571. U studenom iste godine još uvijek se piše o financiranju, da bi zbog rupa u ionako nepotpunoj korespondenciji sljedeće Antunovo pismo bilo ono iz veljače 1572.u kojem se najviše piše o obiteljskim odnosima i poslovima. Antun mu i tu spočitava dokonost, nepostojanost, lakomislenost i mladenačku rapuštenost. Kako je moguće da je osoba takvih karekternih osobina izrasla u jednog od najvećih hrvatskih velikana, čovjeka velike političke moći, briljantnog izumitelja i općenito svestranog humanista? Odgovor možemo pronaći upravo u Faustovu Životu Antuna Vrančića kojeg je napisao nakon stričeve smrti. U njemu navodi kako je Antunov ujak, biskup Ivan Statilić, koji je na sličan način skrbio o obrazovanju i karijeri svojih nećaka Antuna i Mihovila, kao i Antun o Faustovoj, bio iznimno strog, čak do granica okrutosti, u svom ophođenju prema mladom Antunu. Faust je to pripisivao utjecaju ugarskog običaja strogog odgoja mladih plemića, stoga ne čudi da je i Antun primjenjivao isti model „okrutne ljubavi“ na svom omiljenom nećaku želeći ga tako očvrsnuti, istodobno se boreći s bojazni da nadobudni mladić „ne otprhne prije nego ojača krila“.

Posljednjim padovanskim pismom završavamo s ovom fazom Faustova života i opraštamo se s Padovom, gradom u koji su još od srednjeg vijeka svetom Anti hodočastili brojni naši sugrađani i zemljaci. Nasuprot Faustova Sveučilišta ispijamo kavu u kavani Pedrocchi koja je već dva stoljeća kultno okupljalište studenata, intelektualaca i pisaca, u nadi da će nas put ponovno dovesti ovamo.

Memorijalni centar

"Faust Vrančić"

Ulica I 1a

22233  Prvić Luka

otok Prvić

All rights reserved Memorijalni

centar "Faust Vrančić" 2019.

NEWSLETTER

Prijavite se na naš newsletter i

budite u toku s našim najnovijim

događanjima.

PRIJAVI SE

PRATITE NAS

KONTAKT

Projekt je sufinanciran iz
pretpristupnih fondova EU

Skip to content